50 godina kasnije – da li smo izvukli pouku?

Industrijske nesreće često ostanu lokalni problem — sve dok njihove posledice ne izađu izvan fabričkog kruga i ne pogode živote hiljada ljudi. Upravo to se dogodilo na današnji dan, pre tačno 50 godina u italijanskom Sevezu, u događaju koji je zauvek promenio način na koji Evropa razmišlja o industrijskoj bezbednosti i zaštiti životne sredine.

Sevezo: nesreća koja je promenila Evropu

Prvo značajnije zagađivanje vezano za proizvodni pogon dogodilo se 10. jula 1976. godine u Italiji, u postrojenjima Industrie Chemiche Meda Societa Azionaria (ICMESA) u Medi kod Seveza, mestu udaljenom oko 20 kilometara severno od Milana. Ono što je ovu havariju učinilo posebnom jeste činjenica da su se posledice industrijskog akcidenta po prvi put proširile daleko izvan zidina fabrike.

Do nesreće je došlo u subotu, neposredno pre zatvaranja fabrike za vikend. Usled pregrevanja reaktorskog kotla oslobođen je oblak žute pare zasićen veoma toksičnom supstancom tetrahlorodibenzodioksinom (TCDD), poznatijim kao dioksin. Nošen vetrom, toksični oblak zahvatio je jedanaest zajednica između Milana i jezera Komo. U atmosferu je dospelo oko 3.000 kilograma hemikalija, među kojima i značajne količine dioksina — jedne od najopasnijih toksičnih supstanci poznatih čoveku.

Stanovništvo nije odmah obavešteno o razmerama opasnosti. Tek nakon dve nedelje analize su potvrdile prisustvo dioksina u visokim koncentracijama, nakon čega je usledila evakuacija najugroženijih područja. Mnoge porodice morale su da napuste svoje domove i iza sebe ostave gotovo svu imovinu.

Posledice po životnu sredinu bile su ogromne. Uginule su brojne životinje na farmama, dok su druge preventivno uklonjene kako bi se sprečilo prodiranje dioksina u lanac ishrane. Zahvaćena oblast podeljena je prema stepenu zagađenja na više zona, a najkontaminiranije područje potpuno je evakuisano i kasnije pretvoreno u park-šumu.

Prvi zdravstveni problemi pojavili su se vrlo brzo, naročito kod dece. Najčešća posledica bile su hlorakne — teška oštećenja kože karakteristična za izloženost dioksinu. Procenjuje se da je oko 37.000 ljudi bilo izloženo kontaminaciji. Dugoročne posledice po zdravlje stanovništva proučavale su se godinama, ali mnogi efekti nikada nisu potpuno razjašnjeni.

Sanacija terena trajala je dugo i bila izuzetno složena. Kontaminirano zemljište, životinje i delovi fabrike zatvoreni su u posebne betonske sarkofage kako bi se sprečilo dalje širenje zagađenja. Sam događaj postao je simbol opasnosti koje nekontrolisani industrijski razvoj može imati po ljude i životnu sredinu.

Kako je nastala Sevezo direktiva

Katastrofa u Sevezu dovela je do usvajanja prve Sevezo direktive 1982. godine. Cilj ove regulative bio je sprečavanje velikih industrijskih akcidenata koji uključuju opasne supstance, ali i ograničavanje njihovih posledica po ljude i okolinu.

Ipak, naredne decenije pokazale su da ni stroge procedure ne mogu u potpunosti sprečiti katastrofu.

Tuluz: kada procedure nisu bile dovoljne

U francuskom Tuluzu 21. septembra 2001. godine dogodio se još jedan veliki hemijski akcident. U fabrici Grande Paroisse, proizvođaču veštačkih đubriva, eksplodiralo je između 300 i 400 tona amonijum-nitrata.

Posledice su bile razorne: poginulo je 30 ljudi, više od 2.000 je hospitalizovano, a hiljade objekata pretrpele su velika oštećenja. Eksplozija je razbila stakla i oštetila kuće u širokom radijusu oko fabrike.

Uzrok nesreće nikada nije potpuno razjašnjen, ali se pretpostavlja da je u pitanju ljudska greška. Posebno je zabrinjavajuće što je fabrika poslovala u skladu sa tadašnjim pravilima Sevezo direktive, imala razrađene planove zaštite i redovne inspekcije. Ipak, mogućnost eksplozije amonijum-nitrata nije bila predviđena.

Na osnovu iskustava iz Tuluza i drugih industrijskih nesreća, 2003. godine usvojena je proširena Sevezo II direktiva. Njome su uvedena stroža pravila upravljanja rizicima, ali i veća prava javnosti na pristup informacijama i učešće u donošenju odluka.

Bejrut: upozorenje koje svet nije naučio

Gotovo dve decenije kasnije svet je dobio još bolniji podsetnik da problem skladištenja i rukovanja amonijum-nitratom nije rešen — naročito tamo gde ne postoje jasna pravila i kontrola.

Dana 4. avgusta 2020. godine u luci u Bejrutu eksplodiralo je 2.750 tona amonijum-nitrata koje je bilo nebezbedno skladišteno punih šest godina. Eksplozija, jedna od najvećih nenuklearnih u istoriji, odnela je najmanje 218 života, povredila oko 7.000 ljudi i raselila stotine hiljada stanovnika. Materijalna šteta procenjena je na više milijardi dolara.

Istrage su pokazale da su nadležne službe godinama upozoravale na opasnost, ali da odgovarajuće reakcije nije bilo. Paralela sa Tuluzom bila je očigledna — isti hemijski uzrok, ali daleko razornije posledice.

Sevezo III i pravo javnosti da zna

Razvoj evropske regulative nije stao na Sevezo II direktivi. Evropska unija je 2012. godine usvojila Sevezo III direktivu (2012/18/EU), koja je dodatno pooštrila pravila za industrijska postrojenja sa opasnim supstancama.

Nova direktiva donela je strože inspekcije, precizniju klasifikaciju opasnih hemikalija i značajno veća prava građana na pristup informacijama. Javnost više nije trebalo samo da bude obaveštena nakon nesreće, već i da unapred zna kakvi rizici postoje i kako treba reagovati u slučaju akcidenta.

Ipak, praksa je pokazala da je usvajanje propisa često mnogo lakše od njihove dosledne primene. U mnogim državama komunikacija sa javnošću i dalje se svodi na minimum, uz obrazloženje da bi previše informacija moglo izazvati paniku. S druge strane, pojedine zemlje, poput Velike Britanije, razvile su mnogo otvoreniji pristup kroz brošure, javna obaveštenja i stalnu edukaciju stanovništva.

Da li smo danas bezbedniji?

Iskustva Seveza, Tuluza i Bejruta pokazuju da tehnološki razvoj bez odgovornosti može imati katastrofalne posledice. Zakoni i direktive jesu važni, ali sami po sebi nisu dovoljni ukoliko ne postoje kontrola, transparentnost i informisana javnost.

Upravljanje rizicima zato nije samo tehničko pitanje. Ono je istovremeno političko, društveno i ekonomsko pitanje koje zahteva odgovornost institucija, industrije i čitave zajednice.

Zbog toga je razvoj društvene svesti o zaštiti životne sredine i industrijskim rizicima podjednako važan kao i sama regulativa. Obrazovni sistem, mediji, institucije kulture, lokalne zajednice i nadležni organi imaju ključnu ulogu u informisanju građana i pripremi društva za moguće krizne situacije.

Pitanje više nije da li ćemo imati nove industrijske akcidente, već da li ćemo ih dočekati spremniji nego ranije.