Karbon krediti

Savremeni način života teško je zamisliti bez ogromne količine energije. Grejanje, transport, industrija, internet, proizvodnja hrane – gotovo sve što koristimo oslanja se na energiju koja se i dalje najvećim delom dobija iz uglja, nafte i gasa. Sagorevanje fosilnih goriva oslobađa gasove sa efektom staklene bašte koji doprinose klimatskim promenama. Zato se poslednjih decenija razvijaju različiti mehanizmi koji treba da podstaknu smanjenje emisija ugljen-dioksida i prelazak na čistije izvore energije.

Evropska unija već godinama pokušava da ubrza prelazak na čistije izvore energije. Ciljevi koji su pre desetak godina delovali veoma ambiciozno danas su već prevaziđeni, pa EU sada planira da do 2030. godine najmanje 42,5% energije dolazi iz obnovljivih izvora. U nekim državama severne Evrope, npr. Švedskoj i Finskoj, više od polovine energije već se dobija iz obnovljivih izvora, dok ostatak kontinenta pokušava da uhvati korak.

Jedan od najpoznatijih mehanizama za smanjenje emisija jeste trgovina karbon kreditima. Koncept je razvijen nakon Kjoto protokola, a dodatno proširen kroz Pariski sporazum. Ideja karbon kredita je relativno jednostavna: jedan karbon kredit predstavlja pravo na emisiju ili potvrđeno smanjenje jedne tone ugljen-dioksida (ili ekvivalentne količine drugih gasova sa efektom staklene bašte). Države ili kompanije koje emituju manje gasova mogu višak svojih dozvola da prodaju onima koji emituju više. Tako emisija ugljenika dobija svoju cenu, pa zagađivanje postaje finansijski problem, a ulaganje u čistije tehnologije isplativije.

Najpoznatiji sistem ove vrste je Evropska šema trgovanja emisijama – EU ETS (European Union Emissions Trading System). Ona obuhvata energetiku, tešku industriju, avio-saobraćaj, a od skoro i pomorski transport. Evropska unija određuje koliko ukupno emisija može biti ispušteno, a kompanije moraju da imaju dovoljan broj dozvola za količinu gasova koju emituju. Ako smanje emisije – mogu da zarade. Ako ih povećaju – moraju da kupe dodatne dozvole. Na taj način emisija ugljenika dobija ekonomsku cenu, pa kompanijama postaje isplativije da ulažu u čistije tehnologije nego da nastave sa velikim emisijama.

Poslednjih godina sve češće se pominje i CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism), mehanizam koji bi trebalo da spreči da se proizvodnja jednostavno preseli u zemlje sa blažim ekološkim pravilima. U praksi to znači da će proizvodi poput čelika, cementa, aluminijuma, đubriva ili električne energije koji ulaze na tržište Evropske unije, imati obračunatu emisiju CO₂ nastalu tokom proizvodnje. Ako proizvođač iz zemlje izvoznice nije platio odgovarajuću cenu emisije ugljenika, uvoznik u EU moraće da plati razliku kroz CBAM sertifikate. Ovaj mehanizam posebno je važan za zemlje koje izvoze u EU, uključujući i Srbiju, jer postepeno menja pravila međunarodne trgovine i povećava značaj merenja emisija u industriji.

Pored državnih sistema trgovine emisijama postoje i karbon krediti koji nastaju kroz konkretne projekte smanjenja emisija. To mogu biti vetroparkovi i solarne elektrane, ali i projekti koji „hvataju“ gasove pre nego što dospeju u atmosferu. Jedan od najčešćih primera su deponije otpada – organski otpad na njima proizvodi metan, gas koji ima mnogo jači efekat zagrevanja od ugljen-dioksida. Ako se na deponiji postavi sistem za prikupljanje tog gasa i njegovo korišćenje za proizvodnju energije, sprečava se njegovo ispuštanje u atmosferu i istovremeno dobija koristan izvor energije.

Da bi ovakav projekat mogao da dobije karbon kredite, mora se precizno izračunati koliko je emisija izbegnuto u odnosu na stanje bez projekta. Te podatke zatim proverava nezavisna verifikaciona kuća prema međunarodnim standardima. Na osnovu potvrđenih ušteda izdaju se karbon krediti, koji mogu da se prodaju kompanijama ili državama koje žele da nadoknade deo svojih emisija.

Upravo tu postoji prostor i za Srbiju. Projekti upravljanja otpadom, korišćenja biogasa sa farmi i iz otpadnih voda, modernizacija industrijskih postrojenja ili povećanje energetske efikasnosti mogu postati deo tržišta ugljenika. Prihodi od prodaje karbon kredita često pomažu da projekti koji bi inače teško pronašli finansiranje postanu ekonomski isplativi.

Poslednjih godina posebno raste dobrovoljno tržište ugljenika (voluntary carbon market), na kome kompanije kupuju kredite kako bi smanjile svoj ugljenični otisak i ispunile ESG ciljeve, čak i kada za to nemaju zakonsku obavezu. Zbog toga se sve više govori o tome da bi i zemlje regiona, uključujući Srbiju, trebalo da razvijaju kvalitetne projekte i pouzdane sisteme za merenje i verifikaciju emisija, jer bi tržište ugljenika u budućnosti moglo da postane važan izvor investicija za energetiku, industriju i upravljanje otpadom.

Naravno, sistem ima i dosta kritika. Deo stručnjaka smatra da pojedine kompanije kupovinom kredita samo odlažu stvarno smanjenje zagađenja. Pitanje je često i koliko su pojedini projekti zaista efikasni i da li su redukcije emisija realne. Upravo zbog toga poslednjih godina rastu zahtevi za strožom kontrolom i transparentnijim pravilima.

Ipak, bez obzira na nedostatke, tržište ugljenika danas je postalo jedan od važnih alata u globalnoj borbi protiv klimatskih promena i deo mnogo šire priče o prelasku na održiviju ekonomiju.